Desetljećima prije nego što je njezin rad utjecao na donošenje odluka na razini Pentagona, Sara Jane (Bailey) Haehl (generacija '72) bila je studentica s premještaja na Franklin Collegeu, nedavno se udala, svakodnevno je putovala na posao i pripremala se za karijeru u obrazovanju.

„U to vrijeme, što je drugo žena koja je studirala matematiku mogla raditi nego predavati?“ rekla je, dijeleći osjećaj koji je više odražavao to doba nego osobnu sumnju.

Slijedeći tradicionalni put nakon diplome, Haehl je stekla diplomu prvostupnika i vratila se u svoj rodni grad Shelbyville u Indiani kako bi predavala matematiku u srednjoj školi. Uživala je u ponovnom povezivanju sa svojim bivšim učiteljima i pomaganju učenicima, ali s vremenom se osjećala ograničeno tom ulogom.

„Volio sam podučavati, ali ne i dužnosti u kantini i nadzor knjižnice, te to što nikad nisam mogao napustiti zgradu“, rekao je Haehl. „Postojalo je nekoliko čimbenika koji su me naveli da shvatim da ne želim podučavati do kraja života.“

Nakon gotovo dvije godine učiteljske karijere, Haehl je dočekala rođenje svoje prve kćeri i prešla na ostanak kod kuće s punim radnim vremenom. Godinu dana kasnije rodila joj se druga kći, a ubrzo i treća. Usred podizanja mlade obitelji, osjećala je i sve veću potrebu za nastavkom obrazovanja.

„Završila sam magisterij iz matematičkog obrazovanja na Sveučilištu Indiana 1976. godine, još uvijek pokušavajući shvatiti što želim sljedeće raditi“, prisjetila se. Dok je Haehl razmišljala o karijeri u računovodstvu, pojavila se neočekivana prilika kada su Nacionalna zaklada za znanost i Sveučilište Purdue stvorili program elektrotehnike za žene koje su već imale diplome iz matematike ili prirodnih znanosti.

Haehl se prisjeća da je konkurencija za program bila jaka, s 125 žena koje su se prijavile za 25 ograničenih mjesta. Na kraju je samo 17 žena završilo program, a ona je bila jedna od njih.

„Nije bilo lako“, rekla je. „Definitivno je bilo trenutaka kada ste znali da se nalazite u prostoru koji vam nije oduvijek bio otvoren.“ U mnogim aspektima, cijelo se vrijeme pripremala za tu priliku. Kao dijete često je radila uz svog oca, elektroinženjera koji je vodio radionicu za motore prije nego što je podržao elektroprivredne tvrtke diljem Indiane. Program elektrotehnike pružio joj je priliku da vježba i razvija svoje tehničke vještine, i napredovala je.

Dok je završavala studij na Purdueovom kampusu u Indianapolisu, prihvatila je honorarni posao u logistici u obližnjem Pomorskom centru za avioniku (NAC). Njezin rad tamo eskalirao je od učenja teorije do rješavanja problema iz stvarnog svijeta nakon što je završila inženjerski program i prihvatila ponudu za posao s punim radnim vremenom. Bila je 1982. godina i početak onoga što će postati njezina 33-godišnja karijera u upravljanju programima za američku vojsku.

U NAC-u je provela gotovo desetljeće procjenjujući oružje i sustave navođenja, rješavajući probleme i osiguravajući da komponente učinkovito rade zajedno. Taj je rad dobio dublje značenje tijekom operacije Pustinjska oluja, kada je pomagala u podršci tehnologijama korištenim na američkim nosačima zrakoplova. „Osjećate se nagrađeno kada nešto činite za zemlju i za one koji su u vojsci, štiteći ih. To je vrijedan osjećaj“, rekla je.

Također je doprinijela poboljšanjima sustava protupodmorničke borbe i naučila da čak i najsloženije tehnologije mogu ovisiti o malim detaljima i ljudima koji stoje iza njih.

Početkom 1990-ih, Haehl je bila majka troje djece, razvedena i borila se s novim razinama neovisnosti. Ulog je bio više od osobnih ambicija; radilo se o izgradnji stabilne budućnosti za njezinu obitelj. „Znala sam da se suočavam sa staklenim stropom u pomorskoj avionici i trebala sam karijeru koja bi mi omogućila da uzdržavam svoje djevojčice i planiram mirovinu“, rekla je. Kada joj je ponuđena pozicija u Zapovjedništvu pomorskih zračnih sustava, preselila se u Arlington u Virginiji, gdje je radila u protupodmorničkom ratovanju, elektroničkom ratovanju i drugim obrambenim programima. Četrnaestomjesečni angažman u Pentagonu dodatno je proširio njezino iskustvo.

„Taj je ured radio na predsjednikovim privatnim helikopterima, a ja sam imala priliku ući u jedan od njih kako bih vidjela cijeli sustav“, rekla je. Kako je njezina karijera napredovala, Haehl je nastavila svoj profesionalni razvoj i stekla magisterij znanosti iz nacionalne sigurnosti i strateških studija s fokusom na zapovijedanje i kontrolu na Pomorskom ratnom koledžu u Newportu, Rhode Island. Živo se sjeća predavanja 11. rujna 2001., kada su se počele širiti vijesti o otmicama američkih komercijalnih zrakoplova od strane terorista.

„Izašli smo u hodnik i vidjeli to na monitorima“, rekla je. „Mislili su da je avion udario u Pentagon. Evakuirali su zgradu.“ Taj je trenutak naglasio utjecaj njezina rada na stvarni svijet i produbio njezinu predanost preuzimanju sve strateškijih uloga.

Godine 2002. počela je blisko surađivati ​​s višim vojnim časnicima i tajnim zaposlenicima u Uredu za zapovjedništvo i kontrolu E6, koji komunicira i usmjerava vojne operacije tijekom kriza, poput nuklearnih scenarija. U kasnijim zapovjednim i kontrolnim ulogama radila je u ograncima mornarice, zrakoplovstva i marinaca, doprinoseći njihovim zajedničkim operacijama. U kasnijoj ulozi u Centru za svemirsko i pomorsko ratovanje, na zadatku FBI-u za upravljanje programom, Haehl je doprinijela sustavima osmišljenima za održavanje komunikacijskih i zapovjednih sposobnosti čak i u najekstremnijim scenarijima. Njezina posljednja i, kako ju je opisala, „omiljena“ pozicija prije umirovljenja 2015. bila je u Uredu za mreže i integraciju informacija Pentagona za Zajedničko zapovjedništvo i kontrolu, koji nadgleda kako informacije teku kroz vojsku, osiguravajući da vođe mogu razumjeti razvoj situacija, komunicirati u stvarnom vremenu i donositi koordinirane odluke.

U toj ulozi, Haehl je surađivala s inženjerima, visokim vojnim dužnosnicima i civilnim vođama kako bi uskladila programe i srušila komunikacijske barijere. Izgradila je reputaciju postavljajući pitanja koja bi drugi mogli previdjeti: „Što je s ovim?“ i „Jesmo li razmišljali o tome?“

Osim tehničke stručnosti, Haehl vjeruje da je komunikacija bila jedna od njezinih najvećih snaga. Posebno je zahvalna na satovima književnosti na Franklin Collegeu koji su je potaknuli da jasno i promišljeno artikulira ideje. „Dugoročno gledano, ta mi je pozadina bila zaista vrijedna“, podijelila je. Bilo da se radi o suradnji s inženjerima, brifingu za vojne zapovjednike ili vođenju rasprava na visokoj razini u sigurnim okruženjima, jasnoća je bila jednako važna kao i točnost. „Nije važno koliko znanja imate ako ne možete dobro komunicirati“, rekla je.

Gledajući unatrag, ne definira svoju karijeru kao prepreke, iako ih je bilo mnogo. Kao žena koja je početkom 1980-ih započela inženjerstvo, susrela se s trenucima sumnje, a povremeno i s potpunim odbacivanjem. „Jedan profesor inženjerstva doslovno nam je rekao da bismo trebale biti kod kuće bose i trudne“, prisjetila se.

No, čim se uključila u to područje i dokazala svoje sposobnosti, uslijedilo je poštovanje. „Tijekom karijere radila sam s divnim ljudima; zaista jesam“, rekla je. „Imali smo međusobno poštovanje.“ Velik dio svog uspjeha pripisuje upornosti, mentorstvu i spremnosti na kontinuirano učenje, bilo da je to značilo suočavanje s novim tehničkim izazovima, sudjelovanje u programima liderstva ili jednostavno postavljanje pitanja na najvišim razinama. „Tata mi je uvijek govorio: 'Idi do vrha'“, rekla je. „Ako imaš pitanje, idi pitaj.“ To je bio savjet koji je nosila iz djetinjstva u karijeru.

Sada, više od desetljeća u mirovini, Haehl se prisjeća karijere koja je prkosila očekivanjima i obuhvaćala izvanredan raspon iskustava. „Sada ne pričam puno o svojoj karijeri; većini je to pomalo strani jezik. Obično ljudima kažem da sam radila u mnogo različitih tehničkih područja u upravljanju programima i sistemskom inženjerstvu.“

Ona i dalje snažno zagovara vrstu obrazovanja koja ju je prvi put postavila na taj karijerni put. „Oduvijek sam smatrala da je obrazovanje izuzetno vrijedno za osobni razvoj, a obrazovanje liberalnih umjetnosti proširuje vas na načine koje ne uvijek očekujete“, rekla je.

Na Franklin Collegeu otkrila je tu širinu kroz tečajeve književnosti, povijesti, religije i filozofije dok je istovremeno studirala matematiku. „Franklin studentima daje priliku da vide što im odgovara“, rekla je. „Otvara vrata za koja možda nisu ni znali da postoje.“

Njezin život stoji kao dokaz. Umjesto da slijedi jedan, definirani put, odlučila je proći kroz nova vrata čim su se pojavila.

Haehl, stanovnica Friendswooda u Teksasu, bila je ponosna što je 2018. godine pozvana da razgovara sa studentima na satu matematike na Franklin Collegeu, gdje je podijelila svoje gledište o vrijednosti kombiniranja obrazovanja liberalnih umjetnosti s tehničkim znanjem. Nedavno se vratila na kampus kako bi prisustvovala svečanosti kampanje, gdje je javno pokrenuta kampanja Franklin Forward.

Autor: Amy (Kean) VerSteeg '96

Ponovno objavljeno iz časopisa Franklin College , ljeto 2026.