Decenijama prije nego što je njen rad uticao na donošenje odluka na nivou Pentagona, Sara Jane (Bailey) Haehl (generacija '72) bila je studentica koja se prebacila na Franklin College, tek se udala, svakodnevno je putovala na posao i pripremala se za karijeru u obrazovanju.

„U to vrijeme, šta je drugo žena koja je studirala matematiku mogla raditi nego predavati?“, rekla je, dijeleći osjećaj koji je više odražavao to doba nego ličnu sumnju.

Slijedeći tradicionalni put nakon diplomiranja, Haehl je stekla diplomu prvog stepena i vratila se u svoj rodni grad Shelbyville u Indiani kako bi predavala matematiku u srednjoj školi. Uživala je u ponovnom povezivanju sa svojim bivšim nastavnicima i pomaganju učenicima, ali vremenom se osjećala ograničeno tom ulogom.

„Volio sam podučavanje, ali ne i dužnosti u kafeteriji i nadzor biblioteke, te činjenicu da nikad nisam mogao napustiti zgradu“, rekao je Haehl. „Postojalo je nekoliko faktora koji su me naveli da shvatim da ne želim podučavati do kraja života.“

Nakon skoro dvije godine rada u svojoj nastavničkoj karijeri, Haehl je dočekala rođenje svoje prve kćerke i prešla na ostanak kod kuće s punim radnim vremenom. Godinu dana kasnije, rodila se njena druga kćerka, a ubrzo nakon toga i treća. Usred podizanja mlade porodice, osjetila je i rastuću potrebu da nastavi svoje obrazovanje.

„Završila sam master studije iz matematike i obrazovanja na Univerzitetu Indiana 1976. godine, još uvijek pokušavajući da shvatim šta želim dalje da radim“, prisjetila se. Dok je Haehl razmišljala o karijeri u računovodstvu, pojavila se neočekivana prilika kada su Nacionalna naučna fondacija i Univerzitet Purdue otvorili program elektrotehnike za žene koje su već imale diplome iz matematike ili prirodnih nauka.

Haehl se prisjeća da je konkurencija za program bila jaka, sa 125 žena koje su se prijavile za 25 ograničenih mjesta. Na kraju je samo 17 žena završilo program, a ona je bila jedna od njih.

„Nije bilo lako“, rekla je. „Definitivno je bilo trenutaka kada ste znali da se nalazite u prostoru koji vam nije oduvijek bio otvoren.“ U mnogim aspektima, cijelo vrijeme se pripremala za tu priliku. Kao dijete, često je radila zajedno sa svojim ocem, elektroinženjerom koji je vodio automehaničarsku radnju prije nego što je počeo podržavati elektroprivredne kompanije širom Indiane. Program elektrotehnike joj je pružio priliku da vježba i razvija svoje tehničke vještine, i ona je napredovala.

Dok je završavala studij na Purdueovom kampusu u Indianapolisu, prihvatila je honorarni posao u logistici u Pomorskom centru za avioniku (NAC), koji se nalazio u blizini. Njen rad tamo se proširio od učenja teorije do rješavanja problema iz stvarnog svijeta nakon što je završila inženjerski program i prihvatila ponudu za posao s punim radnim vremenom. Bila je 1982. godina i početak onoga što će postati njena 33-godišnja karijera u upravljanju programima za američku vojsku.

U NAC-u je provela skoro deceniju procjenjujući oružje i sisteme navođenja, rješavajući probleme i osiguravajući da komponente efikasno rade zajedno. Taj rad je dobio dublje značenje tokom operacije Pustinjska oluja, kada je pomagala u podršci tehnologijama koje se koriste na američkim nosačima aviona. „Osjećate se nagrađeno kada radite nešto za zemlju i za one koji su u vojsci, štiteći ih. To je vrijedan osjećaj“, rekla je.

Također je doprinijela poboljšanjima sistema za protivpodmorničko ratovanje i naučila da čak i najsloženije tehnologije mogu zavisiti od malih detalja i ljudi koji stoje iza njih.

Početkom 1990-ih, Haehl je bila majka troje djece, razvedena i borila se za nove nivoe nezavisnosti. Ulog je bio više od ličnih ambicija; radilo se o izgradnji stabilne budućnosti za njenu porodicu. „Znala sam da se suočavam sa staklenim plafonom u pomorskoj avionici i da mi je bila potrebna karijera koja bi mi omogućila da izdržavam svoje djevojčice i planiram penziju“, rekla je. Kada joj je ponuđena pozicija u Komandi pomorskih zračnih sistema, preselila se u Arlington, Virginia, gdje je radila u protivpodmorničkom ratovanju, elektronskom ratovanju i drugim odbrambenim programima. Četrnaestomjesečni angažman u Pentagonu dodatno je proširio njeno iskustvo.

„Taj ured je radio na predsjednikovim privatnim helikopterima, a ja sam imala priliku ući u jedan da vidim cijeli sistem“, rekla je. Kako je njena karijera napredovala, Haehl je nastavila svoje profesionalno usavršavanje i stekla zvanje magistra nauka iz nacionalne sigurnosti i strateških studija sa fokusom na komandovanje i kontrolu na Pomorskom ratnom koledžu u Newportu, Rhode Island. Živo se sjeća da je bila na nastavi 11. septembra 2001. godine, kada su počele da se šire vijesti o otmicama američkih komercijalnih aviona od strane terorista.

„Izašli smo u hodnik i vidjeli to na monitorima“, rekla je. „Mislili su da je avion udario u Pentagon. Evakuirali su zgradu.“ Taj trenutak je naglasio utjecaj njenog rada na stvarni svijet i produbio njenu posvećenost preuzimanju sve više strateških uloga.

Godine 2002. počela je blisko sarađivati ​​sa višim vojnim oficirima i tajnim službenicima u Uredu za komandovanje i kontrolu E6, koji komunicira i usmjerava vojne operacije tokom kriza, poput nuklearnih scenarija. Na kasnijim pozicijama komandovanja i kontrole, radila je u ograncima Mornarice, Zračnih snaga i Marinskog korpusa, doprinoseći njihovim zajedničkim operacijama. U kasnijoj ulozi u Centru za svemirsko i pomorsko ratovanje, na zadatku FBI-u za upravljanje programom, Haehl je doprinijela sistemima dizajniranim za održavanje komunikacijskih i komandnih sposobnosti čak i u najekstremnijim scenarijima. Njena posljednja i, kako ju je opisala, "omiljena" pozicija prije penzionisanja 2015. godine bila je u Uredu Pentagona za mreže i integraciju informacija za Zajedničku komandu i kontrolu, koji nadgleda kako informacije teku kroz vojsku, osiguravajući da lideri mogu razumjeti razvoj situacija, komunicirati u stvarnom vremenu i donositi koordinirane odluke.

U toj ulozi, Haehl je sarađivala s inženjerima, visokim vojnim zvaničnicima i civilnim liderima kako bi uskladila programe i rušila komunikacijske barijere. Izgradila je reputaciju po postavljanju pitanja koja bi drugi mogli previdjeti: „Šta je s ovim?“ i „Jesmo li razmišljali o tome?“

Pored tehničke stručnosti, Haehl vjeruje da je komunikacija bila jedna od njenih najvećih snaga. Posebno je zahvalna na časovima književnosti na Franklin Collegeu koji su je podstakli da jasno i promišljeno artikuliše ideje. „Dugoročno gledano, ta pozadina mi je bila zaista vrijedna“, podijelila je. Bilo da se radi o saradnji s inženjerima, brifinzima za vojne vođe ili vođenju diskusija na visokom nivou u sigurnim okruženjima, jasnoća je bila jednako važna kao i tačnost. „Nije važno koliko znanja imate ako ne možete dobro komunicirati“, rekla je.

Osvrćući se unatrag, ona ne vidi svoju karijeru kao prepreke, iako ih je bilo mnogo. Kao žena koja je početkom 1980-ih počela studirati inženjerstvo, susrela se s trenucima sumnje, a povremeno i s potpunim odbacivanjem. „Jedan profesor inženjerstva nam je doslovno rekao da bismo trebale biti kod kuće bose i trudne“, prisjetila se.

Ali kada je jednom ušla u ovu oblast i dokazala svoje sposobnosti, uslijedilo je poštovanje. „Tokom svoje karijere sam radila s divnim ljudima; zaista jesam“, rekla je. „Imali smo međusobno poštovanje.“ Veliki dio svog uspjeha pripisuje upornosti, mentorstvu i spremnosti da nastavi učiti, bilo da je to značilo savladavanje novih tehničkih izazova, učešće u programima liderstva ili jednostavno postavljanje pitanja na najvišim nivoima. „Moj tata mi je uvijek govorio: 'Idi do vrha'“, rekla je. „Ako imaš pitanje, idi pitaj.“ To je savjet koji je nosila iz djetinjstva u karijeru.

Sada, više od decenije nakon penzionisanja, Haehl se prisjeća karijere koja je prkosila očekivanjima i obuhvatala izvanredan raspon iskustava. „Sada ne pričam mnogo o svojoj karijeri; to je za većinu pomalo strani jezik. Obično ljudima kažem da sam radila u mnogo različitih tehničkih oblasti u upravljanju programima i sistemskom inženjerstvu.“

Ona i dalje snažno zagovara vrstu obrazovanja koja ju je prvi put usmjerila na taj karijerni put. „Oduvijek sam smatrala da je obrazovanje izuzetno vrijedno za lični razvoj, a obrazovanje iz oblasti humanističkih nauka vas proširuje na načine koje ne uvijek očekujete“, rekla je.

Na Franklin Collegeu je otkrila tu širinu kroz kurseve književnosti, historije, religije i filozofije, dok je istovremeno studirala matematiku. „Franklin studentima daje priliku da vide šta im odgovara“, rekla je. „Otvara vrata za koja možda nisu ni znali da postoje.“

Njen život stoji kao dokaz. Umjesto da slijedi jedan, definisan put, odlučila je da prođe kroz nova vrata čim su se pojavila.

Haehl, stanovnica Friendswooda u Teksasu, bila je ponosna što je 2018. godine pozvana da razgovara sa studentima na času matematike na Franklin Collegeu, gdje je podijelila svoje viđenje vrijednosti kombinovanja obrazovanja liberalnih umjetnosti sa tehničkim znanjem. Nedavno se vratila na kampus kako bi prisustvovala svečanosti kampanje, gdje je javno pokrenuta kampanja Franklin Forward.

Od: Amy (Kean) VerSteeg '96

Preštampano iz časopisa Franklin College , ljeto 2026.